Živjeli jednom kralj i kraljica. Imali su dvorac navrh brijega pun svakojakih dragocjenosti, polja zlatne pšenice i šume starih hrastova, svega je u njihovom kraljevstvu bilo u izobilju. No najveće njihovo blago bio je mali kraljević. Dugo su željeli dijete, i kad je kraljica
napokon rodila sina, okružiše ga najnježnijom pažnjom. Dječak je bio pametan, dobar i lijep, na radost svojim roditeljima.

Kad je kraljević navršio osamnaest godina, kralj i kraljica prirediše u vrtu dvorca veliko
slavlje. Iznijeli su sve najbolje što su imali, birana jela, oslikano posuđe, svilene stolnjake i svakojake ukrase. Pozvali najbolje svirače i zapalili tisuću svijeća. A nakon gozbe u vrtu se okupiše djevojke iz onoga kraja i zaplesaše. I sve su milo pogledavale lijepoga kraljevića.

Svečanost je bila sjajna i trajala je dugo u noć, no kad se gosti napokon raziđoše, od svih
uzbuđenja toga dana slavljenik nije mogao zaspati. Ponovno se odjenuo i izišao u noć, na mjesečinu.

Prošao je kroz park i uputio se u lipov šumarak u blizini dvorca. Išao je polako, duboko
dišući svježinu rane ljetne noći. Promatrao je čudne sjene što su ih stvarali mjesečevo svjetlo i granje stabala i uživao u opojnom mirisu lipa u cvatu.

Odjednom izbije na neki proplanak i pomisli kako je čudno da tu još nikad nije bio, i kako
je lijepa ta livadica okružena teškim starim krošnjama. A onda spazi nešto još ljepše i još čudnije: na travi je, obasjana mjesečinom, stajala mala vila. U srebrnastoj haljini, duge zlatne kose, s draguljima u kruni. Prekrasna, ali malena kao plamen. Kraljević u nevjerici zastane i zagleda se u nju.
– Sretan ti rođendan, dragi kraljeviću! – reče mala vila. – I ja sam bila pozvana na tvoju
proslavu, no nisam mogla doći među djevojke, jer sam tako malena. Pa te pozdravljam ovdje, na ovoj mjesečini, koja je meni sunčev sjaj.
– Drago mi je da si došla – reče kraljević, kojemu se mala vila vrlo svidjela.

Priđe joj i uze je za ruku, no ona se istrgnu i nestane. U ruci mu ostala njena rukavica, toliko sitna da ju je jedva mogao navući na svoj najmanji prst. Sanjareći, s rukavicom na prstu, još je malo šetao lipovim gajem, onda se vrati kući. I nikome ne reče ni riječi o svome noćnom doživljaju.

Sljedeći je dan uglavnom prespavao. A kad se napokon probudio, jedva je čekao da i ostatak dana prođe. Čim je pala noć, kraljević se ponovno uputi u lipov gaj. Tražio je malu vilu, tražio i tražio, tumarao šumarkom i vraćao se na onaj proplanak, no nje nije bilo. Sve tužniji, mislio je kako je mila i čudesna bila njena sićušna pojava, kako joj ništa nije dospio reći, i kako je više nikad neće vidjeti.

Razmišljajući o njoj, izvadi iz džepa njenu malu rukavicu i poljubi je – u tom trenu vila se pojavi pred njim!

Kraljević joj se silno razveseli i cijelu je noć s njom šetao lipovim gajem.
No dok su tako šetali i razgovarali, dogodilo se nešto neobično: mala vila je počela rasti.

Kad su se pred jutro rastali, bila je već dvostruko veća nego prošle noći. I nije mogla navući
svoju sićušnu rukavicu.
– Ti je čuvaj! – rekla je kraljeviću i nestala.
– Nikad se neću rastati od nje – šapnu kraljević za njom.

Svake noći sastajali su se kraljević i mala vila u vrtu dvorca. Kraljević je po cijele dane spavao ili sanjario, jedva čekajući noć. I uvijek je bio pomalo nemiran, pomišljao kako bi mogla i ne doći, odjednom nestati kao što se pojavila.

Sve je više volio malu vilu, a ona je svake noći rasla.
Devete noći mjesec je sjao svojim punim sjajem, a vila je bila narasla do kraljevićeve veličine.
– Dolazit ću u tvoj vrt dokle god bude mjesečine – rekla je te noći.
– Ne – odvrati kraljević – to mi nije dovoljno. Želim da budeš sa mnom uvijek i zauvijek.
Želim da budeš moja žena.
Mala se vila ozbiljno zagleda u njegovo lice.
– Dragi moj – rekla je napokon – ja ću rado ostati s tobom, ali tvoja žena mogu biti samo ako uvijek budeš volio samo mene. Možeš li takvo što obećati?
– Samo tebe, uvijek i zauvijek! – uzviknu kraljević i povede je u dvorac.

I tako se kraljević i mala vila vjenčaše.

Živjeli su sretno sedam godina. A onda se dogodilo da je umro stari kralj, kraljevićev otac. Bio je dobar kralj i na vijest o njegovoj smrti mnogi se uputiše u dvorac da mu odaju posljednju počast. Ljudi su dolazili izbliza i izdaleka, a uz kraljev odar smjenjivale su se najljepše žene njegovog kraljevstva. Među njima i jedna djevojka crvene kose i vatrenog pogleda.

Premda je stajala uz kraljev odar, crvenokosa je ljepotica gledala samo njegovog sina kraljevića. Nakon nekog vremena kraljević to primijeti i uzvrati joj pogled. Osjetio je neku uzbudljivu toplinu kad mu se osmjehnula.

Kad je žalobna povorka napokon krenula prema groblju, išao je kraljević sa svojom ženom,
no triput se osvrnuo prema crvenokosoj ljepotici. Odjednom mu se žena spotaknu o svoju haljinu.
– Gle, suknja mi je predugačka… – rekla je tiho.

No kraljević nije čuo njene riječi, a nije ni primijetio da se počela smanjivati.
Na putu s groblja kraljević i crvenokosa ljepotica neprestano se pogledavahu, a mala vila
se smanjivala. Kad stigoše do starih lipa, sasvim je nestala.

Sad kraljević uzme za ženu djevojku vatrenog pogleda. No s njom nije bio sretan. Neprestano je od njega nešto tražila, tjerala ga da bude drugačiji nego što je bio, zahtijevala rijetkosti i stvari kakvih ni nema na ovome svijetu. Kad ne bi mogao udovoljiti njenim željama,
plakala bi ili se svađala s njim. I tada kraljević shvati što je učinio.

Žalio je za svojom malom vilom, i kako je vrijeme odmicalo, bilo mu je sve teže. Izlazio je
noću na mjesečinu, hodao među starim lipama i dozivao malu vilu. Molio je da se vrati i ljubio onu njenu sićušnu rukavicu. Dozivao je i čekao – pa tako i ostario. No mala vila nikada mu više nije došla.


Iz knjige „Hrvatske narodne bajke”
Ispričala
Sanja Lovrenčić